balkanxvijesti.com
Related Articles
Hormuški tjesnac prolazi kroz najveću geopolitičku transformaciju u posljednjih pola stoljeća. Ono što je započelo kao lokalni vojni sukob s Iranom, tiho se pretvorilo u bitku za kontrolu nad žilom kucavicom svjetske energetike. Teheran već mjesecima pokazuje spremnost da bespilotnim letjelicama i krstarećim projektilima gađa civilne brodove. Poruka je jasna: plovidba će se odvijati isključivo pod iranskim pravilima. Washington i zaljevske monarhije to ne mogu i ne žele prihvatiti.
Ako bi prepustili kontrolu Iranu, režim u Teheranu dobio bi desetine milijardi dolara od tranzitnih naknada. Dobio bi i moć da doslovno kontroliše termostat globalne ekonomije. Ratovi rijetko završavaju tamo gdje su počeli. Ovaj sukob je prešao put od ideja o promjeni režima do borbe za goli opstanak slobodne plovidbe.
Kratkoročni iranski aduti i dugoročni fijasko
Prividna prednost trenutno je na strani Irana. Ne moraju fizički blokirati prolaz. Dovoljno je da ispale nekoliko jeftinih dronova s udaljenosti od hiljadu kilometara. To potpuno paralizira komercijalni saobraćaj. Time je srušena dugogodišnja pretpostavka da će Hormuški tjesnac ostati prohodan čak i tokom otvorenih sukoba. Sjetimo se samo kratkotrajnog rata u junu 2025. godine. Američki udari na iranska nuklearna postrojenja tada nisu zaustavili protok nafte. Danas je situacija potpuno drugačija.
Sličan scenario već je viđen u Crvenom moru. Tamo su jemenski Huti koristili iransku tehnologiju u tjesnacu Bab al-Mandeb. Sjedinjene Američke Države su tada formirale koaliciju i pokrenule vazdušnu kampanju. Ipak, nisu uspjele zaustaviti svako lansiranje niti vratiti povjerenje brodarskih kompanija. Huti su prestali pucati tek nakon što je postignut dogovor s Washingtonom.
Sada se suočavamo s daleko opasnijim problemom. Bab al-Mandeb kontroliše oko 10 posto globalnog brodarstva, što može blago podići inflaciju. Hormuški tjesnac, međutim, drži preko 20 posto svjetske trgovine energentima. Njegova blokada znači ekonomski kolaps gigantskih razmjera. Iranska strategija je jasna: podići cijene energenata do neba kako bi prisilili Zapad na povlačenje. Ipak, agresivna taktika Teherana ubrzava proces koji će dugoročno uništiti njihovu pregovaračku moć.
Nova energetska karta: Kako zaobići Hormuški tjesnac
Zaljevske države i globalne energetske kompanije više ne žele živjeti pod iranskom sjenom. Započela je tiha, ali masovna gradnja alternativne infrastrukture. Cilj je jednostavan: razviti mrežu izvoznih ruta koje zaobilaze Hormuški tjesnac. Prema procjenama analitičara iz Goldman Sachsa, novi i postojeći zaobilazni putevi mogli bi do kraja 2028. godine preuzeti čak 60 posto nafte koja inače prolazi kroz ovu neuralgičnu tačku.
Pogledajmo konkretne projekte koji su već u toku. Saudijska Arabija ubrzano investira u proširenje svog postojećeg “istok-zapad” naftovoda. Tokom najnovije krize, ovaj sistem je kroz saudijsku teritoriju do Crvenog mora prebacivao oko sedam miliona barela dnevno. Rijad planira dodatno proširenje kapaciteta kako bi do kraja 2029. godine osigurao transport od devet miliona barela dnevno van domašaja iranskog oružja.
Ujedinjeni Arapski Emirati posjeduju luku i naftovod južno od spornog prolaza. Trenutni kapacitet iznosi oko 1,8 miliona barela dnevno. Vlasti u Abu Dhabiju donijele su odluku o hitnom dupliranju ovog kapaciteta na 3,6 miliona barela do kraja 2027. s ciljem da osiguraju direktan izlaz na Indijski okean.
Irak i Sirija pokreću projekte teške desetine milijardi dolara u saradnji s američkim naftnim kompanijama. Plan je obnova starih, neaktivnih naftovoda i izgradnja novih mreža koje bi iračku i kuvajtsku naftu usmjerile prema Sredozemnom moru. Kada ovi projekti budu završeni oko 2030. godine, Hormuški tjesnac bi za Irak mogao postati sporedna tema.
Pored toga, ubrzavaju se radovi na naftovodu Kirkuk–Ceyhan koji povezuje Irak i Tursku, s kapacitetom od milion barela dnevno. Politički sporovi između Bagdada i Ankare godinama su držali ovu rutu blokiranom, ali pritisak tržišta sada ruši sve administrativne prepreke.
Slična situacija je i s planiranim naftovodom od iračke Basre do jordanske luke Akaba, čija se realizacija dramatično ubrzava jer Hormuški tjesnac donosi prevelike bezbjednosne rizike. Arapske vlade više ne žele zavisiti o jednom jedinom prolazu.
Geopolitičke lekcije iz prošlosti
Ovakve tektonske promjene u energetskoj infrastrukturi nisu bez presedana. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Washington je snažno lobirao za izgradnju ambicioznog projekta koji spaja Azerbejdžan, Gruziju i Tursku. Legendarni naftovod Baku-Tbilisi-Ceyhan u početku je proglašavan preskupim i politički neizvodljivim. Proteže se na više od 1.600 kilometara kroz nestabilne regije. Ipak, njegovo otvaranje 2006. godine trajno je smanjilo zavisnost Zapada o ruskim rutama i pokazalo kako infrastruktura može redefinisati geopolitiku efikasnije od vojnih saveza.
Evropa je u to vrijeme izabrala drugačiji put, oslanjajući se na jeftini ruski gas i sjeverne tokove. Moskva je tu zavisnost kasnije pretvorila u ucjenjivačko oružje. Bogate zaljevske monarhije očigledno su dobro naučile tu lekciju i nemaju namjeru ponoviti evropsku grešku s Iranom.
Naravno, gradnja novih energetskih koridora neće proći bez opstrukcija. Iran će vjerovatno pokušati sabotirati fiksne instalacije na kopnu ili diplomatskim pritiscima usporiti finansiranje. Međutim, strateški smjer je nepromjenjiv. Hormuški tjesnac tako gubi svoju jedinstvenu ulogu i polako postaje istorijski relikt.
Države koje su decenijama podrazumijevale da je prolaz siguran, sada se spremaju za scenarije u kojima on to više nikada neće biti. Teheran je, u pokušaju da demonstrira moć i ucijeni svijet, postigao upravo suprotno. Natjerao je svoje susjede da izgrade regiju koja više ne zavisi o njegovoj dobroj volji, ostavljajući Iran izolovan na rubu vlastite blokade.
